Rođena u Rijeci, O8. O2. 1959.
Diplomirala na slikarskom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, 1981. godine.
Suradnica Majstorske radionice prof. Ljube Ivančića i prof. Nikole Reisera od 1981. do 1983. godine.
Članica HDLU-a od 1981,ULUPUHA-a od 2O12. a HZSU-a od 1986.
Priredila 20 samostalnih izložbi i sudjelovala na više od
2OO žiriranih skupnih u zemlji i inozemstvu.
Važnije nagrade:
Dobitnica tri nagrade za crtež na Zagrebačkoj izložbi crteža Grafičkog kabineta HAZU (jednom Galerije suvremene umjetnosti i dva puta Grafičke zbirke NSK – 1987., 1989. te 1993.)
1999. i 2OOO. knjige/katalozi za Voju Radoičića i Stellu Skopal bili među 10 najljepših hrvatskih knjiga te predstavljali Hrvatsku na Frankfurtskom sajmu knjiga.
2OO8.godine. dobitnica specijalnog priznanja na
1.hrvatskom triennalu keramike
2O12. dobitnica nagrade za umjetničku fotografiju u Parizu čime je rad postao dijelom Zbirke fotografija Bibliotheque National de France
2O13. dobitnica srebrne nagrade za dizajn na međunarodnoj izložbi u Comu, Italija, čime je rad postao dijelom Muzeja dizajna MOOD.
VAŽNIJA BIBLIOGRAFIJA:
Hrvatska enciklopedija likovne umjetnosti – izdanje Leksikografski zavod M. Krleža 1996.
Keramika u Hrvatskoj – izdanje Školska knjiga, 1996.
Suvremena keramika u Hrvatskoj – izdanje Ars-studio Azinović 1994.
Riječki kazališni plakat 1833-1996 – izdanje HNK I.pl.Zajca Rijeka
U nizu njezinih svjetlećih – kinetičkih predmeta koji datiraju iz 2010 i 2011 ona uzima novi pristup u razvoju ideje koje je izvorno začeo Aleksandar Srnec između 1970 i 1973, u kojoj se koriste tzv box objekti, drugim riječima, svjetlosno – kinetički objekti, odnosno električni motor, pleksiglas, metal i žarulje. U radu Diane Sokolić, grafičke matrice su daleko složenije, tehnika sofisticiranija, dok je klasična žarulja zamijenjena LED rasvjetom, a dojam o prostornom i žanr iluzionizmu je doveden do savršenstva. Svaki od njezinih objekata zamišljen je kao mala pozornica koja kaleidoskopski crpi svoja osjetila u svoj čarobni svijet, kao što su “simulacije učinaka velikih set-dizajn sustava” ( Branka Hlevnjak ). I premda se izvor svijetlećih-kinetičkih objekata može pratiti natrag do iskustva op-art i Novih tendencija, te vizualnih matrica Victor Vasarely u drugoj polovici 1960-ih godina, Diana Sokolić nam predstavlja nova prostorno- vizualna rješenja, koja su usko povezana sa složenijim shemama optičkih vlakana, prije nego vizualnoj psihodeliji u Op-art matricama. Njezini objekti uspijevaju premostiti vremenska ograničenja, ali ne smiju se shvati jedno-dimenzionalno kao svojevrsni hommage ranijim istraživanjima umjetnosti. Dok su mnogi predmeti izrađeni od pleksiglasa i metala koji datiraju iz 1960-ih (osobito među talijanskim umjetnicima) možemo vidjeti kako su zanimljivi artefakati pomalo nostalgično zarobljeni u vremenu i prostoru, Diana Sokolić stvara predmete koji nadilaze linearne koncepcije i percepciju vremena. Prisutni smo u mogućnostima beskonačnih
dimenzija i svjetova, i to je na promatraču da ih tumači kao labirint, kaleidoskop ili metaforu složenosti, ali i otkrije u njima ljepotu ljudskog života. Za umjetnika, svrha ove aktivnosti nije samo igra, a time i korištenje boje u matricama objekata je vrlo pažljivo i sustavno razvijeno, kao kromo-terapijska funkcija frekvencije boja na ljudski endokrini – neurološki sustav.
Također ona nastavlja istraživati tradiciju svjetleće-kinetičkih objekata koji se na fotografijama u oku promatrača odmah pretvaraju u iluziju fascinantno kolorističkih i prostornih računalnih grafika, Diana Sokolić maksimalno proširuje granice retro ideji sinteza umjetničkog obrta, primijenjene umjetnosti, scenografije, industrijski i grafički dizajn s tzv visokom umjetnosti. Njezini naslonjači nisu samo i hommage industrijskom dizajnu 1950-ih i 1960-ih, nego i prisjećanja na dizajn i rad Bernarda Bernardija, na primjer za Šavrić tvornicu, ali oni nastavljaju u smjeru sveukupne koncepcije dizajna, “total-dizajna”, koji mnogi od istaknutih hrvatskih arhitekata razvijaju u 60-ima, 70-ima i 80-im godinama prošlog stoljeća, crtajući i dizajnirajući namještaj za velike hotelske komplekse duž jadranske obale. Niti jedan naručeni umjetnički rad ili zadatak nije bio percipiran manje vrijedan I reprezentativan od same umjetnice! Optički efekti prisutni u matricama omota prizivaju velike, opuštene trenutnke disko ere 1970-tih, ali u isto vrijeme uklapaju se dobro u nove trendove rave, hip-hop I trance. Kao da cijeli umjetnički opus Diane Sokolić nastoji nadići I povezati vremenska ograničenja, rigidnost trendova, granice umjetnosti I teoretske pretpostavke… da bi odbacio umjetno nametnutu kronologiju, bez pružanja lažnog privida novih utopijskih svjetova.
Iva Koerbler


