Diana Sokolić

Akademska slikarica, samostalna umjetnica.

Rođena u Rijeci, 08. 02. 1959.
Diplomirala na slikarskom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, 1981. godine.
Suradnica Majstorske radionice prof. Ljube Ivančića i prof. Nikole Reisera od 1981. do 1983. godine.

Članica HDLU-a od 1981,ULUPUHA-a od 2012. a HZSU-a od 1986.

Priredila 25 samostalnih izložbi i sudjelovala na više od

300 žiriranih skupnih u zemlji i inozemstvu.

Rad Diane Sokolić je primjer pažljivo konstruiranog i dobro zaokruženog, poetskog izraza, koji pokriva sve takozvane velike teme 20. stoljeća moderne umjetnosti: istraživanje relativnosti vremena i prostora, prostorno vremenski iluzionizam, te korištenje različitih materijala, žanrova i medija, koji su spojeni zajedno u jednoj velikoj vizualno semantičkoj cjelini. Diana Sokolić čini se provodi s lakoćom gotovo nemoguću misiju sinteze vizualne umjetnosti (koja skriva potencijalnu opasnost od teorijskih i strukovnih pretencioznosti), i proizvodi dobro zamišljene artefakte. Međutim, u trenutku u kojem su tehnološke i tehničke mogućnosti umjetničkog izražavanja bezgranične, umjetnica ne koristi računalno, nego se odlučuje za ono što je danas nešto teži put, slijedi optičko – kinetička istraživanja koja datiraju iz 1960 i 1970.

U nizu njezinih svjetlećih – kinetičkih predmeta koji datiraju iz 2010 i 2011 ona uzima novi pristup u razvoju ideje koje je izvorno začeo Aleksandar Srnec između 1970 i 1973, u kojoj se koriste tzv box objekti, drugim riječima, svjetlosno – kinetički objekti, odnosno električni motor, pleksiglas, metal i žarulje. U radu Diane Sokolić, grafičke matrice su daleko složenije, tehnika sofisticiranija, dok je klasična žarulja zamijenjena LED rasvjetom, a dojam o prostornom i žanr iluzionizmu je doveden do savršenstva. Svaki od njezinih objekata zamišljen je kao mala pozornica koja kaleidoskopski crpi svoja osjetila u svoj čarobni svijet, kao što su “simulacije učinaka velikih set-dizajn sustava” ( Branka Hlevnjak ). I premda se izvor svijetlećih-kinetičkih objekata može pratiti natrag do iskustva op-art i Novih tendencija, te vizualnih matrica Victor Vasarely u drugoj polovici 1960-ih godina, Diana Sokolić nam predstavlja nova prostorno- vizualna rješenja, koja su usko povezana sa složenijim shemama optičkih vlakana, prije nego vizualnoj psihodeliji u Op-art matricama. Njezini objekti uspijevaju premostiti vremenska ograničenja, ali ne smiju se shvati jedno-dimenzionalno kao svojevrsni hommage ranijim istraživanjima umjetnosti. Dok su mnogi predmeti izrađeni od pleksiglasa i metala koji datiraju iz 1960-ih (osobito među talijanskim umjetnicima) možemo vidjeti kako su zanimljivi artefakati pomalo nostalgično zarobljeni u vremenu i prostoru, Diana Sokolić stvara predmete koji nadilaze linearne koncepcije i percepciju vremena. Prisutni smo u mogućnostima beskonačnih